RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE (U SFRJ)
I
Neposredno posle Prvog svetskog rata Komunistička partija
Jugoslavije je bila u Istočnoj i Srednjoj Evropi najjača komunisticka
partija. Ovo se delom može zahvaliti i tome da medu srpskim, hrvatskim
i slovenačkim radnicima i intelektualcima ruski narod, kao najveći slovenski
narod, pa s tim u vezi i Oktobarska revolucija u Rusiji, tradicionalno
su nailazili na simpatije. Izmedu 1918. i 1920., revolucionarni sindikati
su u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca imali preko 300.000
članova, što je, u odnosu na to da je ona u to vreme bila jedna od najnerazvijenijih
zemalja, impozantan broj. Na izborima 1921. godine Komunistička partija
je postala treća partija. Daljnjem razvoju Komunističke partije više je
smetala u ono vreme unutrašnja bespoštedna frakcijska borba nego teror
prestrašene buržoazije primenjen protiv nje i zvanična zabrana rada Komunističke
partije. Drug Tito je kasnije, pred V. kongres Partije, bio mišljenja
„da je jedno dobro partijsko rukovodstvo moglo iskoristiti revolucionarnu
situaciju izmedu 1918. i 1920.-te da ostvari pobedu diktature proletarijata“.
Ova konstatacija je verovatno ispravna, ali u to vreme nije samo da partija
nije imala „dobro partijsko rukovodstvo“, nego ni o rešenju nacionalnog
pitanja nisu imali jasnu predstavu. Isto tako nisu bili dovoljno povezani
sa seljaštvom, što je bio veliki propust u jednoj dosta zaostaloj agrarnoj
zemlji. Partija je tek 1937. mogla da se izvuče iz krize nastale zbog
ideološkog haosa, policijskog terora i frakcijskih borbi, kada je reorganizaciju
Partije preuzeo Josip Broz odn. Tito (Tito je od kraja 1934.-te do leta
1936.-te bio u Moskvi, a zatim, decembra 1936.-te vratio se u zemlju sa
posebnim ovlašćenjima da rukovodi i odgovara za celokupni rad KPJ i stvori
uslove za formiranje partijskog rukovodstva u zemlji. 17. avgusta 1937.
je u Parizu preuzeo rukovodenje CK-om i Partijom u celini.) Kada se Tito
vratio u zemlju odmah je započeo sa sređivanjem stanja u Partiji, čišćenjem
Partije od frakcionaških, oportunističkih i drugih neprijateljskih elemenata,
obnavljanjem organizacija razbijenih usled policijskih hapšenja, proširivanjem
postojećih i obnavljanjem partijskih rukovodstava, osnivanjem KP Slovenije
i KP Hrvatske, daljom izgradnjom SKOJ-a, itd. Zahvaljujuci Titovim organizacionim
sposobnostima i dinamizmu, KPJ je do 1941. godine uspela stvoriti jedinstvo
i postala efikasno sredstvo u borbi radničkog pokreta protiv pretećeg
fašizma.
U toku dva meseca protekla od kapitulacije Jugoslavije i hitlerovske agresije
na Sovjetski Savez praktično je za KPJ značilo pripremu za nacionalni
ustanak. Početkom maja 1941. godine sastao se CK KPJ u okupiranom Zagrebu.
27. juna 1941. g. Tito je uspostavio svoj štab u Beogradu, a u Srbiji
su se već formirale prve partizanske jedinice.
Organizacija nacionalnog ustanka je bila jako otežana zbog podele i rasparčanosti
Jugoslavije izmedu agresora. Skoro je u potpunosti nestala politička povezanost
između pojedinih regiona Jugoslavije. Bez obzira na to što u to vreme
KPJ nije predstavljala neku značajnu političku snagu (oko 8.000 članova
Partije i oko 30.000 članova SKOJ-a), ipak KPJ je bila jedina politička
organizacija posle rasparčavanja Jugoslavije koja je imala u svakom delu
Jugoslavije svoje organizacione jedinice. Od (velikosrpske) Jugoslavije,
od centralizovane državne uprave, od vojske i od politickih institucija
ostala je samo Komunisticka partija Jugoslavije (samo je prividna protivrečnost
da je u planinama Srbije pod komandom pukovnika Mihajlovića postojalo
nešto ostataka stare jugoslovenske vojske).
Posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u njene vojske, sprovodeći pripreme
za ustanak, CK KPJ je formirao Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih
odreda Jugoslavije (NOPOJ). Za komandanta je određen generalni sekretar
KPJ Josip Broz Tito. U tim odlučujućim momentima Tito razrađuje koncepciju
razvitka oružanog ustanka u formi partizanskog rata i izdaje uputstvo
za formiranje, organizaciju i rad partizanskih odreda.
Dana 4. jula 1941. g. na sednici Politbiroa KPJ donesena je odluka da
se (radi oslobađanja zemlje i sprovođenja socijalističke revolucije) počne
sa oružanim akcijama. O tome su obaveštena sva nacionalna i pokrajinska
rukovodstva. Upućeni su pojedini članovi CK SKJ da uspostave veze na terenu,
kako bi se odluke partijskog rukovodstva što bolje sprovodile.
Prva partizanska puška oglasila se u Srbiji 7. jula 1945., u selu Bela
Crkva kod Krupnja.
II
Jugoslavija je, posle četvorogodišnje partizanske borbe,
1945., bila jedna od retkih zemalja koje su se gotovo potpuno oslobodile
hitlerovske okupacije svojim sopstvenim oružjem, pre nego što je ijedna
od savezničkih trupa prodrla na njeno tlo. Socijalistički sistem koji
su jugoslovenski komunisti zaveli neposredno posle rata, bio je sklon
da podražava sovjetski centralistički model. Potrebe rata, potom obnova
i izgradnja zemlje u prvim etapama borbe protiv nerazvijenosti – odn.
razlozi analogni onim u Rusiji 1917. – iziskivale su tu strogu centralizaciju.
Svakoj socijalističkoj revoluciji prete birokratske deformacije. I Jugoslavija
je, sa svoje strane, prolazila kroz teško iskustvo: socijalizam ne može
da se svede na recept za ostvarivanje prvobitne akumulacije a da pri tome
ne izgubi svoj humani značaj. Nužno podruštvljavanje (podržavljenje) sredstava
za proizvodnju omogućuje da se dokrajči sa kapitalistickom eksploatacijom.
Ali hipertrofiranje (prekomerno povećanje) državnog aparata i njegova
centralizovana, birokratska, autoritarna struktura, omogucuju da se i
posle ukidanja kapitalističke eksploatacije uspostavi otuđenje radničke
klase, suprotno samom načelu socijalizma, koji nije samo organizacioni
oblik proizvodnih odnosa, već takođe, polazeci od tih novih odnosa koji
služe kao sredstvo, oslobađanje radnika od svih vidova otuđenja, puni
procvat čoveka, i to svakog čoveka, što i jeste konačni cilj socijalizma.
Ovu protivrečnost je u početku jugoslovenskog socijalizma prikrivala najpre
hitnost prvih zadataka u obnovi privrede i prvobitne akumulacije, zatim
prestiž modela koji je razvio Sovjetski Savez i koji je (pošto je oktobra
1917. otvorio prvu pukotinu u kapitalističkom sistemu i prvi ponudio stvarnu
alternativu kapitalističkom režimu, bio smatran kao jedini mogući oblik
socijalizma.
Glavni problem bilo kojeg modela socijalizma (naročito danas) jeste: kako
prevazići moguću protivrečnost između naučne organizacije proizvodnje
i samostalnosti radnika? Ta protivrečnost ne može da bude prevaziđena
u kapitalističkom sistemu – njeno razrešenje iziskuje radikalnu izmenu
u proizvodnim odnosima. Dok god tehnokratiju (u kapitalističkim režimima),
uglavnom, budu kontrolisali i orijentisali privatni vlasnici proizvodnih
sredstava, veliki monopoli, do tada će vladati zakon profita i zakon rasta
radi rasta, a otudenje radnika i celog društva biće sve veće.
Prvi uslov za otpočinjanje odstranjivanja tog otuđenja je ukidanje privatnog
vlasništva sredstava za proizvodnju, što predstavlja i polaznu tačku u
izgradnji socijalizma. To je neophodan uslov, ali ne i dovoljan. Analiza
sovjetskog modela je to jasno pokazala. Sovjetski model socijalizma poistovećuje
zajedničko vlasništvo sredstava za proizvodnju sa državnim vlasništvom.
Međutim, iz revolucionarne uloge proleterske države ne proističe nikako
da se ona preobražava u upravljača (sa sredstvima za proizvodnju i sa
proizvodnjom). Socijalistička revolucija nužno implicira preuzimanje političke
vlasti od strane radničke klase i njenih saveznika baš radi radikalnog
menjanja proizvodnih odnosa i njihovog pravnog izraza: prava svojine.
Revolucionarna funkcija nove klasne države (radničke klase) što se tiče
problema svojine, ne sastoji se samo u ukidanju privatnog vlasništva proizvodnih
sredstava i u uređenju društvenog (zajedničkog) vlasništva tih sredstava,
nedeljivog i neotuđivog, već i u stvaranju takvih „pravila igre“, koja
će sprečavati njihovu ponovnu privatizaciju bilo od strane pojedinaca,
bilo od strane grupa koje bi mogle da zaposle i eksploatišu radnike ili
da se pretvore u privatne akcionare.
Ako u vršenju svoje privredne funkcije država ide dalje od menjanja proizvodnih
odnosa i stvaranja „pravila igre“; njena revolucionarna uloga se preobražava
u upravljačku ulogu (proizvodnjom). U prvim etapama revolucije država
može da bude dovedena u situaciju (što je bilo u našem slučaju) da takvu
ulogu vrši iz istorijskih razloga: oskudica u proizvodima i u kadrovima,
kontrarevolucionarni pokušaji koji nameću ratnu privredu i krajnju centralizaciju
izvora i vlasti. Ali, ako se ta upravljačka uloga, opravdana i neophodna,
u „ratnom komunizmu“ nastavi i posle tog perioda, onda će se to državno
vlasništvo, koje je za vreme osvajačkog perioda revolucije moglo da bude
prvi oblik društvenog vlasništva sredstava za proizvodnju, sve više od
njega razlikovati.
III
Država nije društvo. Ona je instrument dominacije i represije
jedne klase. Međutim, čak i kad je instrument dominacije i represije radničke
klase, ona se i dalje razlikuje od društva u celini, pa čak i od radničke
klase u celini. U takvom modelu socijalizma u kojem se društvena svojina
poistovećuje na stalan način sa državnom svojinom, državni organi su organi
vlasti za radnike, vlast koju vrši najnapredniji sloj proletarijata, a
ne radne mase, i u ovom slučaju monopol rukovodenja postaje specijalnost,
profesija čak jedne posebne društvene grupe. Prerogativi (glavni) te posebne
grupe su: (1) monopol upravljanja društvenom (zajedničkom) svojinom, (2)
monopol odlučivanja koji iz prethodnog proističe određivanjem ciljeva
i programa, (3) monopol korišcenja novostvorenih vrednosti, viška vrednosti
(i onda ako je to korišćenje u zajedničke svrhe). Ove birokratske grupe
ne čine društvenu klasu (za razliku od Đilasove teorije), i to iz dva
razloga: one ne poseduju vlasništvo sredstava za proizvodnju već samo
raspolažu njima, a samo to raspolaganje nije nasledno prenosivo kao što
je to slučaj sa vlasništvom.
Činjenica je da ta asimilacija (izjednačavanje) društvenog vlasništva
sa državnim, posebno u nekoj centralizovanoj i birokratskoj državi, ne
dozvoljava da se na zadovoljavajuci način reši: (1) prilagođavanje (proizvodnje)
nastaloj novoj naučnoj i tehničkoj revoluciji koja zahteva najšire učešće,
stvaralačku inicijativu i odgovornost svih, i (2) problem dezalijenacije,
što je glavni cilj socijalizma, jer u jednom takvom sistemu radnik se
još jednom pretvara u najamnog radnika, ali ne više privatnog gazde već
države.
Radi uspostavljanja nekog drugačijeg modela, modela samoupravnog socijalizma,
važno je da se utvrdi činjenica da je državna svojina samo jedan oblik
među ostalim oblicima društvene (zajedničke) svojine.
Poznato je da se razlikuju dve vrste svojine (Marks): (1) svojina kao
prisvajanje prirode radom čoveka koji je preobražava, i (2) svojina otuđena
u svakom klasnom društvu, u kojoj su utvrdivanje ciljeva i metoda rada
kao i raspolaganje plodovima rada privilegija i monopol vlasnika sredstava
za proizvodnju.
Polazeći od ove (2) Marksove analize, može se objasniti precizan sadržaj
klasičnih pravnih razlikovanja koja se odnose na pravo svojine sredstava
za proizvodnju: usus, fructus i abusus.
Usus (latinska reč: usus = upotreba) prvenstveno znači moć da se utvrde
ciljevi proizvodnje: da li je cilj proizvodnje profit, ili zadovoljavanje
individualnih ili društvenih potreba, ili ma koja druga svrha; dalje usus
znači i moć da se utvrde metode, organizacija, ritam rada i sl. u proizvodnji
i da se obezbedi (odredi) tehničko rukovođenje preduzećem i drugim radnim
organizacijama.
Fructus (lat. rec: fructus = plod) znači raspolaganje plodovima rada,
odn. prisvajanje viška vrednosti, i određivanje njihovog korišćenja i
njihove raspodele: za neposrednu potrošnju, za investicije, itd.
Abusus (lat. rec: abusus = zloupotreba) znači pravo „da se u svojstvu
gospodara“ raspolaže predmetom koji se poseduje, da se on koristi i zloupotrebljava,
odnosno, kada se radi o sredstvu za proizvodnju, da se ono uništi ili
proda, da bi se potpuno pretvorilo u potrošna dobra.
(Pravna teorija svojinskih prava bila je vec potpuno razvijena u rimskom
pravu i osnovne ideje samo su malo promenjene. Rimljani su shvatali pravo
svojine kao neograničenu, apsolutnu i isključivu moć osobe nad stvari.
Gradansko pravo – Code Civil iz 1804. g. – je zamenilo pojam moći sa pojmom
subjektivnog prava koje ovlašcuje osobu da postupa sa stvari na određeni
način. U ovom – građanskom – pravu, svojinsko pravo je bilo definisano
kao ius utendi, fruendi et abutendi – pravo upotrebe, prisvajanje koristi
i raspolaganje sa stvari. U obe, rimskoj i građanskoj interpretaciji,
svojina znači izuzimanje ostalih u kontroli nad stvari.)
Subjekat vlasništva može da bude pojedinac, grupa, država (državni kapitalizam
ili državni socijalizam) ili celokupno radništvo jednog društva. Mogu
postojati i mešoviti oblici kada se neka od ovih prava (usus, fructus,
abusus) isključe odn, oduzmu. Naprimer, „radnička kontrola“ koju je zaveo
Lenjin, ostavila je i kontrolisala usus i fructus, ali je iskljucivala
abusus, odn. uništavanje proizvodnih sredstava u vidu rasipanja ili sabotaže.
Ako se revolucionarna funkcija države svodi na akt ukidanja privatnog
vlasništva i uvodenje pravila igre za sprečavanje svake ponovne i individualne
i kolektivne privatizacije, to ne znači da su proizvodnja i privredni
život u celini prepušteni spontanosti. Ako (revolucionarna) država odustane
od svog preobražavanja u sveopšteg upravljača (proizvodnjom i privredom)
ona može (1) prodajući samim radnicima, uglavnom, pravo vlasništva i raspolaganja
viškom vrednosti, da (2) drugim faktorima društvene integracije, koji
nisu i ne bi bili ni administrativni ni autoritarni, prepusti brigu orijentisanja
proizvodnje u zavisnosti od potreba, stvaranje oblika upravljanja koji
maksimalnu produktivnost osiguravaju maksimalnim ucešćem radnika u tom
upravljanju.
IV
Jedan drugačiji model socijalizma (gde se društvena svojina ne poistovećuje
sa državnom svojinom), trebao bi da ima sledeće karakteristike:
Orijentisanje proizvodnje, za razliku od kapitalizma, vrši se ne u zavisnosti
od profita, već od potreba društva, što treba da bude karakteristika svih
oblika socijalizma. Ali, istovremeno, za razliku od etatističkog i centralističkog
(sovjetskog) modela, ta potreba ne da se određuje „odozgo“, centralnim
direktivama partije i države, već igrom tržišta i potražnje koja se na
njemu iskazuje. S obzirom na to da se na tom tržištu sučeljavaju ne privatni
vlasnici, vec socijalistička preduzeća, onda se ovakva tržišna privreda
ne može smatrati kapitalističkom privredom.
Treba napomenuti da pojedinačne potrebe koje vrše svoj pritisak na tržište
odreduju i na njega utiču nivo proizvodnih snaga, ranija lišavanja, spoljni
modeli itd. Ali to ne može da se izbegne a da se ne zapadne u subjektivizam
i idealizam, da se ne veruje u magijsku vrlinu određivanja potreba „odozgo“,
od strane sveznajućih rukovodilaca koji zamenjuju radnike i od sebe stvaraju
nepogrešive tumače njihovih potreba, ili da se ne poveruje u magijske
vrline „morala“ izdvojenog iz njegove materijalne uslovljenosti.
Prema Marksu: pravo ne može biti veće nego što to dozvoljava ekonomska
situacija društva i stepen civilizacije koji mu odgovara (ovo važi i za
svako drugo društveno pravilo).
V
Neposredno posle formiranja nove države, Jugoslavije,
1945. g., prvo je formirana tzv. državna socijalistička svojina. To je
učinjeno nizom pravnih akata (konfiskacijom, nacionalizacijom i drugim
pravnim instrumentima) kojima su „eksproprisana“ sredstva za proizvodnju
od većeg značaja za društvenu privredu i drugi predmeti svojine.
Državna svojina je tokom i neposredno po završetku rata (1941 – 1945)
znatnim delom formirana konfiskacijom. Ova mera izricana je tada kao sankcija
protiv lica koja su se u toku rata teže ogrešila o interese naroda i države
(FNRJ). Npr. Zakon o prelasku u državnu svojinu neprijateljske imovine
u čl. 1 odreduje: „U svojinu države prelazi sva imovina nemačkog Rajha
i njegovih državljana na teritoriji Jugoslavije (...)“. Konfiskacijom
su obuhvaćeno više od 80% industrijskih dobara, skoro celokupno bankarstvo
i veletrgovina. Konfiskacijom su obuhvacena ne samo dobra buržoazije domaćih
izdajnika i dobra buržoazije okupatora, nego i dobra kapitalista okupatorskih
kolaboracionista. Sve ove konfiskacije vršene su na osnovu sudskih odluka
još pre donošenja Zakona o nacionalizaciji (1946, 1948) tako da je Zakon
o podržavljenju donet 5.12.1946. g. postao formalnost. Prema ovom zakonu,
sva proizvodna sredstva, osim obrtničkih i poljoprivrednih, prešla su
u vlasništvo države. Tako su npr. rudnici u Boru i Trbovlju, koji su još
pre rata prodati Nemcima, prešli u državno vlasništvo (videti referat
E. Kardelja na V. kongresu KPJ). U poljoprivredi je delimično sprovedena
nacionalizacija agrarnom reformom na osnovu odluke AVNOJ-a 1945. g. i
zakona 1953. g. tom prilikom je oko 392.000 hektara zemlje nekada u svojini
Nemačke ili građana nemačke nacionalnosti podeljeno izmedu 50.000 seljačkih
porodica. Maksimum je pri agrarnoj reformi 1945. g. iznosio 20 – 35 hektara
u pojedinim regionima u zavisnosti od kvaliteta zemlje. Dalja nacionalizacija
izvršena je 1958. g., kada su nacionalizovane najamne zgrade i građevinska
zemljišta.
VI
Ekskomunikacija (izopštenje iz tzv. socijalističkog
lagera) Jugoslavije od strane Staljina i „Kominforma“ (Informacioni komitet
komunistickih partija) 1948. godine i sankcije neposredno preduzete protiv
Jugoslavije da bi joj se nametnula zvanična (sovjetska) ideologija, parališući
njenu privredu, predstavljale su pravu katastrofu za Jugoslaviju kojoj
je, tokom gotovo cele jedne godine, pretila glad i koja je bila primorana,
da pod pretnjom smrti traži pomoć od kapitalističkih zemalja.
Međutim, ova strašna kriza imala je i jedan pozitivan vid: posle jednog
takvog napada od tzv. socijalističkog lagera, prema i na osnovu orijentacije
kakvu je odlučio Staljin, jedan ideološki „tabu“ bio je uništen. Istraživanje
uzroka jedna takve intervencije navelo je jugoslovenske komuniste – kao
što su kasnije intervencije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj navele druge komuniste
– da se zapitaju da li jedna tako flagrantna povreda zvanično proklamovanih
principa proleterskog internacionalizma i autonomije svake partije ne
predstavlja birokratsko, dogmatsko i autoritarno izopačenje socijalističkog
sistema kakvo se u Sovjetskom Savezu razvilo posle Lenjinove smrti?
Sama brutalnost nanesenog udarca otklonila je prepreku za kritičku analizu
sovjetskog modela. Kroz polemička preterivanja (lako shvatljiva u vreme
kada su rezolucije Kominforma, kao npr. ona iz 1949., proklamovale „Komunisticka
partija Jugoslavije je u rukama ubica i špijuna“ i pozivala jugoslovenske
narode da ustanu protiv rukovodstva partije i države) počelo se sa novim
izučavanjem marksizma. Najbolje i najgore u tom se mešalo , ali se pristupalo
ponovnom čitanju Marksa, Engelsa, Lenjina, i traženju kod njih teoretskih
kriterijuma koji bi omogućili da se oceni sovjetska praksa i ponovno razmisli
o jugoslovenskoj praksi.
To preispitivanje je bilo olakšano kod nas, u Jugoslaviji, činjenicom
da je birokratski aparat postojao (kod nas) svega nekoliko godina i da
je manje čvrsto držao zemlju u svojim rukama nego staljinistički aparat
koji je u Sovjetskom Savezu bio star već četvrt veka. Osim toga, kod nas
je vitalnost „partizanskog duha“, sazdanog u isti mah od discipline i
inicijative, stvorla situaciju u kojoj je zahtev naroda, u bazi, da učestvuje
u donošenju odluka, bio posebno jak.
Ne može se poricati da se u tom dubokom preispitivanju izbile na videlo
i egalitarističke i anarhizmu bliske struje. Našlo se čak i takvih teoretičara
koji su, u liberalističkom i prudonovskom duhu, prekomerno uznosili vrline
čiste spontanosti.
Ali opšti zaključak koji je iz tog preispitivanja proizašao i koji je
rukovodstvo i članstvo KPJ zadržalo kao opštu orijentaciju bio je da se
treba vratiti izvornom Lenjinovom učenju, osloboditi se predstave o lenjinizmu
kakvu je ozakonio Staljin. Podsetilo se na to kako je Lenjin uvek razlikovao
privremene mere, koje je nametala situacija rata, beda ili opsadno stanje,
od onog što je proisticalo iz principa.
U takvoj situaciji naši (jugoslovenski) teoretičari i rukovodstvo KPJ
sistematski (i ponovno) su proučavali Lenjinove tekstove o „radničkoj
kontroli“ kao i druge tekstove Marksa, Engelsa i Lenjina u vezi pronalaženja
pravog puta u socijalizam. Ponovo se slušao Lenjin koji je npr. pred III.
kongres sovjeta, januara 1918., povodom izgradnje nove socijalisticke
privrede, govorio:
„Uvodeći radničku kontrolu mi smo znali da ona ne može
odmah da se proširi na celu Rusiju, ali hteli smo da pokažemo da priznajemo
samo jedan jedini put, put preobražaja koji dolazi odozdo, gde sami radnici
dole u bazi, izgraduju nove principe privrednog sistema...“
„Socijalizam nije rezultat dekreta koji su došli odozgo. Administrativni
i birokratski automatizam i birokratički automatizam tud je njegovom duhu;
životvorni, stvaralački socijalizam delo je samih narodnih masa.“
Ovakva i slična razmišljanja su bile polazne tačke KPJ
u razradi novog modela socijalizma zasnovanog na najširem učešću radnika
u donošenju odluka i koji je, za razliku od centralističkog modela, nazvan
modelom socijalizma zasnovanog na samoupravljanju radnika.
VII
Prvi uspešni pokušaji radničkog samoupravljanja uspostavljeni
su već 1941. g. Jugoslovensku revoluciju omogućio je i pojačao narodnooslobodilački
rat u godinama 1941 – 45. Kako partizansko ratovanje zahteva mnogo lokalne
inicijative i domišljatosti, prvi organi lokalne samoupravne partizanske
fabrike organizovani su još 1941. godine. Medutim, odlučujuće razdoblje
dolazi prvih pet godina nakon oružane revolucije. Zakonom iz 1945. predviđalo
se da radnički poverenici, kao legalni predstavnici radnika uspostave
kontakt s upravom preduzeća, državnim organima i sindikatom radi zaštite
društvenih i ekonomskih interesa radnika i pomaganja u unapređenju proizvodnje.
Sledeće godine (1946) najveći deo privrede bio je nacionalizovan, a 1948.
godine nacionalizacija je završena. U međuvremenu su radnički poverenici
prestali postojati i umesto njih sindikalne podružnice su dobile legalno
pravo da izlaze s predlozima pred upravu preduzeca. To je bio svakako
korak unazad, od kontrole ka savetovanju, pomalo opasan korak koji je
podsecao na sovjetski razvoj u razdoblju 1917 – 1920. Medutim, već 1949.
godine dolazi do nove promene: u odredenom broju preduzeca savetovanje
između uprave – većinom ljudi koji su i sami aktivno učestvovali u revoluciji
– i radnika bilo je spontano uvedeno. Istovremeno, divljački napad Kominforma,
započet sredinom 1948. i nastavljen idućih nekoliko godina, delovao je
kao snaga koja je kočila polarizacijski proces. U decembru 1949. godine
vlada i sindikat zajedno izdaju instrukcije za formiranje radničkih saveta,
kao savetodavnih tela. Saveti su u 215 većih preduzeća, a do sredine 1950.
već su postojala 520 saveta. U junu 1950. godine Narodna skupština donela
je zakon kojim se saveti iz savetodavnih pretvaraju u upravljačka tela.
Radni kolektiv svakog preduzeća bira radnički savet, koji predstavlja
vrhovni organ za vođenje politike preduzeća. Radnički savet bira svoj
izvršni organ, upravni odbor, čija je dužnost da se brine o svakodnevnom
sprovođenju politike saveta; stvarno izvršavanje direktiva i posao rutinske
koordinacije delatnosti preduzeca prepušteno je direktoru (u ono vreme
upravniku!) i stručnom tehničkom i administrativnom osoblju.
Tim zakonskim aktom davnašnja antiteza uprava – radnik nije odjednom iščezla,
ali su stvoreni uslovi za njeno razrešavanje. Do 1950. g. već je postalo
prilično jasno da, uopšte, birokratska organizacija dovodi do neefikasnih
i neželjenih društvenih odnosa, pa je tako uvođenje radničkog samoupravljanja
očistilo teren za niz institucionalnih promena koje su sledile. Dalji
razvoj u ostalim područjima društvenog života samo je pridoneo učvršćivanju
nove organizacije industrije. Samoupravljanje proizvođača prošireno je
i izvan granica neposrednog radnog mesta time što su svi predstavnički
organi, od lokalnih pa do savezne skupštine (do 1974. g.!) dobili drugi
dom – Veće proizvođača. U 1953. g. promena Ustava (ustavni zakon!) registrovala
je nove institucije. Radničko upravljanje postalo je deo društvenog sistema.
Rešenje radničkog samoupravljanja u SFRJ ne može se posmatrati kao kraj
jednog procesa, nego pre kao obećavajuci početak razvoja istinskog samoupravnog
društva. Može se reći da se samoupravljanje na nivou preduzeća prilično
dobro utemeljilo do kraja 80.-ih godina kod nas u Jugoslaviji. Dalji zadatak
koji je preostao i koji je trebao biti nastavljen, je bio da se samoupravljanje
proširi i na ostale nivoe društvenog života i naročito, da se razvije
jedan jednako nov politički sistem, primeren samoupravnom društvu.
Za početak uvođenja radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji (FNRJ) može
se smatrati datum donošenja zakona: Osnovni zakon o upravljanju državnim
privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih
kolektiva, koji je donela Narodna skupština FNR Jugoslavije 27.06.1950.g.
(iako je već u decembru 1949. g. doneto uputstvo vlade i sindikata o obrazovanju
radničkih saveta).
Prethodnog dana podnetom ekspozeu drug Tito je, izmedu ostalog, rekao:
„Ali danas mi sami izgrađujemo socijalizam u našoj zemlji, ne upotrebljavamo
više šablona već se rukovodimo marksističkom naukom i idemo svojim putem,
vodeći racuna o specificnim uslovima koji postoje u našoj zemlji...“
i
„Kod Marksa, Engelsa i Lenjina nalaze se u glavnom, odgovori na sva principijelna
pitanja, a razradu i primjenu tih principa u svakoj zemlji posebno mogu
vršiti samo oni koji su izrasli iz nedara naroda dotične zemlje, koji
poznaju probleme svoje zemlje, koji poznaju njenu historiju, njene običaje,
njene slabosti i pozitivne strane, koji mogu burno pratiti sve pojave
na licu mjesta, ali koji u isto vrijeme poznaju marksističku nauku, tj.
– shvataju njen duh i umešno rukuju njome i sprovode je u praksi (...)“
Drug Tito je u ovom svom znamenitom ekspozeu govorio i o izvesnim bitnim
zadacima za izgradnju socijalizma do donošenja tog zakona (uništenje stare
državne mašine kao sile za ugnjetavanje, proglašenje Jugoslavije za demokratsku
federativnu narodnu republiku, nacionalizacija sredstva za proizvodnju
radi likvidacije, eksploatacije čoveka od čoveka, izvršenje agrarne reforme,
donošenje petogodišnjeg plana za industrijalizaciju i elektrifikaciju
zemlje, itd.), kao i o stanju u zemlji i ukazao na dalje zadatke.
Ukazao je i na opasnost od birokratizacije:
„Radni kolektivi i njihovi savjeti koji ce upravljati fabrikama, rudnicima,
itd., imače vrlo važan zadatak da onemoguće birokratske metode u upravljanju
(...).“
Na kraju je ukazao na dužnosti i prava radničkih saveta i upravnih odbora.
Socijalizam zasnovan na samoupravljanju, kako se u ono vreme isticalo,
nije u potpunosti ostvaren predajom tvornica radnicima; to je većim delom
bio program i orijentacija. Njegovo puno ostvarenje nailazilo je na mnoge
prepreke: objektivne, od kojih je bila glavna nužnost da se prevaziđe
teško nasleđe nerazvijenosti, zatim i subjektivne, od kojih je glavna
bila nužnost neprestane borbe protiv liberalističkih, razjedinjujućih
struja, kao i protiv ostataka birokratskog autoritarnog mentaliteta i
nostalgije za ugodnostima staljinističkog stila rukovođenja.
Važno je bilo da se započeti preobražaj staljinističkog modela ne može
zaustaviti i da se proces ne može izokrenuti ka etatizaciji društva koja
bi vodila tome da partija i država zamene radničku klasu i da se socijalizam
izgrađuje za nju, a ne da ona izgraduje.
Uz donošenje Zakona o predaji fabrika radnicima, koji je okončao brkanje
društvenog vlasništva i državnog vlasništva, početkom 1950. doneta je
još jedna vrlo važna mera: zaustavljeno je povećanje državnog aparata
ukidanjem oko 100.000 funkcionerskih mesta.
„Zaokretom“ ka samoupravljanju dominirale su, i u kasnijem razvoju, tri
ideje – vodilje:
1. Državno vlasništvo trebalo je postati društveno vlasništvo kojim ne
upravlja jedan jedinstveni centar koji se smatra sveznajućim, vec svi
neposredni proizvođači i radnici; tako se sa jednog centralističkog shvatanja
planiranja prešlo na shvatanje koje ukazuje sve veće poverenje inicijativama
baze.
2. Polazeci od privrede, taj novi oblik upravljanja trebalo je da zahvati,
a kasnije je i zahvatio, i sve društvene odnose. „Odumiranje države“,
koje su predvideli Marks i Lenjin, nije se moglo beskrajno odlagati jer
osnovne ćelije društva ne bi imale svog sopstvenog života i postale bi
samo izvršno orude „svemogućeg centra“ iz kojeg i potiču sve direktive.
U toj oblasti, kao i u svim ostalima, trebao je da počne veliki preokret
koji centralizovanu birokratsku državu zamenjuje autonomnim sistemom u
kojem milioni ljudi donose odluke od kojih zavisi njihova sudbina.
3. Partija (KPJ) trebala je da se distancira od državnog aparata da ne
bi postala organ egzekutivne (izvršne) vlasti i da bi zaista postala izraz
i teorijska svest cele radničke klase, čija je suštinska misija ne da
daje direktive već da budi i koordinira inicijative.
Zahvaljujući partizanskom duhu koji je ostao i posle rata kao i potresu
izazvanim staljinističkim napadima koji su snažno podstakli volju za nezavisnost
celoga naroda, doprineli su da se birokratski privilegovani sloj partijskog
i državnog aparata bez mnogo otpora odrekne svog monopola, a da pri tome
nije bilo nužno da se razbukti npr. „kulturna revolucija“ kineskog tipa
(kasnije, 1966.-te), sa svim opasnostima koje ona sa sobom nosi da bi
se sačuvao taj monopol.
VIII
Do stvarnog samoupravljanja nije se došlo preko noći, tako da se ne može
još dugo vremena (posle 1950.) govoriti o završetku tj. da fabrikama upravljaju
radnici, opštinama građani, univerzitetima profesori i studenti, fondovima
socijalnog osiguranja osiguranici itd.
Za puno ostvarenja modela samoupravnog socijalizma može se reći da postoje
dva uslova: dostići maksimalno mogući razvoj proizvodnih snaga (iskorišćenjem
svih posledica kibernetičke revolucije) i svesno i samostalno ovladavanje
proizvodnjom „kolektivnog rada“ (u nerazdvojnom jedinstvu manuelnog i
intelektualnog rada). Ova dva uslova 1950. pa i dosta kasnije nisu ostvarena,
pa je bilo potrebno, kao što je u svoje vreme učinio i Lenjin, preokrenuti
teoretsku šemu: i dalje uz još slabu materijalnu bazu trebalo je ukazati
poverenje autonomnom pokretu manuelnih ili intelektualnih radnika koji
su se zatim učili da sve više i više učestvuju u donošenju odluka.
Prelazak sa državnog vlasništva, koje podstiče bujanje birokratskog sloja
kao što privatna svojina može da generiše samo kapitalizam, bez obzira
na stepen tzv. participacije, na društveno vlasništvo svih radnika (i
društva), predstavlja sudbonosni preduslov za preobražaj etatističkog
(socijalističkog) društvenog sistema u samoupravni socijalistički sistem.
Socijalistička demokratija ne može postojati kada je radnička klasa samo
formalno na vlasti, ali je u stvari lišena glavnog prava svake vladajuće
klase: raspolaganja društvenog rada. Ako ovo pravo ostaje monopol centralističkog
aparata (ili, u kapitalizmu, monopol vlasnika sredstava za proizvodnju!)
, onda se radnička klasa u celini nalazi u položaju zavisnosti i otuđenosti.
Sve institucije, čak i one koje su naizgled najdemokratičnije, poprimaju,
kao i u građanskoj demokratiji, „formalni“ karakter.
U Jugoslaviji (SFRJ), prema načelima samoupravljanja proizvodač je bio
subjekat svih prava (videti Ustav SFRJ 1963., 1974.). Prema Ustavu on,
proizvodač, trebao je da „što je moguće neposrednije“ odlučuje ne samo
o radnim uslovima (participacija!), nego i o raspodeli dohotka i viška
vrednosti. (Institucije radničkog odlučivanja su bile: radnički savet,
upravni odbor, radnička kontrola itd. koji su bili sastavljeni od članova
koje bira celokupno osoblje, a u manjim preduzecima npr. do 30 radnika,
radnički savet su činili svi radnici. U velikim preduzećima, svaki radnik
je imao pravo da prisustvuje sednicama radničkog saveta).
U sistemu (socijalističkog) samoupravljanja sami radnici su odlučivali
o svojoj proizvodnoj politici i tako su postali pravo naslednici prava
vlasnika proizvodnih sredstava. Jedino „pravilo igre“ je bilo da oni ne
mogu uništiti proizvodna sredstva (osim u slučaju kada ih zamenjuju sa
još savršenijim) i da nisu mogli da kao grupa eksploatišu druge radnike:
svaki radnik, bez obzira na to kada je došao u preduzeće, imao je sva
prava radnika tog preduzeca.
Svaki radni kolektiv, uz prethodna dva ogranicenja samostalno je odlucivao
o:
1. kolicini i asortimanu proizvodnje,
2. izboru kupaca, prodavaca i banaka,
3. uvozu i izvozu,
4. formiranju cena,
5. obimu, lokaciji i nameni investicija,
6. zapošljavanju i otpuštanju sa posla,
7. imenovanju poslovodnih organa, uključujuci i rukovodioca odn. direktora
preduzeća,
8. raspodeli dohotka i
9. organizaciji preduzeća
Položaj radnika u preduzeću (u samoupravnom preduzeću) nije zavisio od
dekreta i normi koji bi bili utvrđeni „odozgo“, već od uspeha koji preduzeće
ostvari na tržištu. Na ovaj nacin je izbegnut subjektivizam rukovođenja
„odozgo“, ne pretendujući da se izbegnu objektivni ekonomski zakoni.
IX
U socijalizmu, istina, kapitalistička ekonomska kategorija
profita više ne postoji (nije ni postojala!) jer je privatno vlasništvo
sredstava za proizvodnju zamenjeno društvenim vlasništvom, ali zakon vrednosti
nastavlja da deluje. Na tadašnjem nivou razvoja proizvodnih snaga nije
se mogla poricati regulatorska uloga tržišta i zakona vrednosti koji se
zasniva na postojanju tog tržišta (to su priznali npr. i sovjetski rukovodioci
pet godina nakon jugoslovenskog zaokreta!). Centralizovano planiranje
potreba, sirovinskih izvora, proizvodnje itd. ne može da apstrahuje zakone
tržišta, a da pri tome izbegne neuravnoteženost između proizvodnje i potrebe
koje zatim dovode do velikih količina neprodatih zaliha ili, naprotiv,
do nestajanja robe sa tržišta što dalje dovodi do krijumčarenja i crne
berze.
Uspostavljanje tržišne privrede (u samoupravnom socijalizmu) nije cilj
za sebe. Tržišna privreda nosi sa sobom (i u socijalizmu) čak i velike
opasnosti, ali je to ipak neizbežna etapa na određenom nivou razvoja proizvodnih
snaga. Tržišna privreda ne može se ukinuti (i neće biti ukinuta) dekretom;
ona može (u socijalizmu) da nestane tek onda, kada obilje proizvoda i
robe bude dovoljno da roba široke potrošnje nemaju više (pod znacima navoda)
„vrednosti“.
Efikasnost sistema samoupravnog socijalizma može se pratiti prema razvoju
Jugoslavije (SFRJ).
Neposredno nakon uspešno završene revolucije uspostavljeni autoritarni
sistem imao je veliki mobilizacijski potencijal koji se zasnivao na stvarnim
zaslugama za oslobodenje zemlje i federativno rešavanje nacionalnog pitanja,
a kasnije na odbrani od staljinističkog imperijalizma i na uvođenju radničkog
samoupravljanja. Nakon VI. kongresa KPJ/SKJ i partijskog programa iz 1958.
g. dat je novi impuls u smeru razvoja zemlje. Za taj ispravan smer karakteristično
je bilo postepeno demontiranje represivnih funkcija države i transformacija
jednopartijskog sistema u politički sistem bez partija i kao atraktivni
i brzi razvoj integralnog radničkog samoupravljanja. Početkom 60-ih godina
prošlog veka Jugoslavija je prema ostvarenom nacionalnom dohotku izbila
na čelo svih socijalističkih zemalja (računajući i SSSR). U poredenju
sa kapitalističkim zemljama, povećanje produktivnosti rada kako u poljoprivredi
tako i u industriji omogućilo je da Jugoslavija bude prva socijalistička
zemlja koja je – istina ne bez poteškoca – bila u mogućnosti da ostvari
(a kasnije je i ostvarila) konvertibilnost svoje valute sa valutama kapitalističkih
zemalja. Ispravno izabrani smer razvoja empirijski se potvrdio i eksplozijom
kreativnosti koja je u razdoblju od 1952. do 1964. izazvala takav privredni
i naučni razvoj koji nikad nije zabeležen u Evropi. Treba priznati da
s udaljavanjem od revolucije ta ispravna orijentacija polako je napuštana,
a od 1972. pa dalje, može se reći da je izveden zaokret unazad. Jugoslavija
je polako vraćena u neku vrstu etatizma sa samoupravljanjem koje se sve
više koristilo za prikrivanje političkog monopola.
X
Već u ono vreme (a naročito u današnje) učinjene su
neke zamerke samoupravljanju bez konkretnog proučavanja tog sistema. Navešćemo
neke od tih zamerki bez dublje analize problema (koja može biti tema jednog
drugog proučavanja):
1. Kako se može ostvariti samoupravljanje u vrlo veliki preduzećima, od
nacionalnog značaja, koja, da bi se njima rukovodilo, iziskuju visok tehnički
nivo, kao što su npr. železnice, PTT, proizvodnja i distribucija el. energije
itd.?
Očigledno je da se u takvim preduzećima samoupravljanje moralo razvijati
na posredan način, odn. preko predstavničkog sistema, pošto nije bilo
moguće okupiti ceo radni kolektiv.
Rešenje tog problema demokratskog upravljanja nađeno je u razlikovanju
više nivoa odlučivanja. Npr. na železnici, u radničkim savetima – izabranim
od svih železničara – uvedena su četiri nivoa odlučivanja (na jednom nivou
odlučivalo se o tehničkim pitanjima, na drugom o investicijama, tarifama,
itd.). U ovim organima nisu bili predstavljeni ni vlada, ni republike,
ni federacija, ali zato u Privrednoj komori predstavnici železničara mogli
su da budu suočeni sa opštijim interesima.
2. Kako samoupravljanje može da se ostvari u preduzećima (i ustanovama)
koje nisu neposredno rentabilne, kao što je npr. jedan univerzitet?
Ni u ovom slučaju, država kao takva nije imala predstavnika: pokretački
organ je bila „zajednica obrazovanja“, koja je obuhvatala, u okviru republike,
predstavnike radničkih saveta preduzeća, društvenih službi, nastavnike
i studente.
3. Jedna od zamerki samoupravljačkom sistemu zasnivala se na teškoćama
upravljanja preduzećima, koja u datim uslovima nauke i tehnike iziskuju
visoku kvalifikovanost. Ovo jeste jedan stvarni problem. Ali za sve one
koji ne posmatraju samoupravljanje jednostrano i koji se, prevazilazeći
Prudonov zanatski vidik, oslanjaju na konkretna iskustva, a ne na aprioristička
suđenja, izlazi da ti kadrovi i najkvalifikovaniji, igraju značajnu ulogu
u izradi i pripremi materijala za donošenje odluka. U zavisnosti od toga
šta je radnički savet diskutovao, naprimer o proizvodnom plan i obnovi
opreme ili o pitanjima tržišta, inženjeri i stručnjaci, ili pak ekonomisti
koji ispituju tržište, igraju manje-više važnu ulogu. Upravljanje jednim
velikim preduzecem je vrlo složen naučni problem i svaki na sednice radničkog
saveta dolazi sa različitim kompetencijama i različitim poznavanjem problema.
Bila bi čista demagogija zamisliti da svaki može da odgovori na sva pitanja.
4. Često se postavljalo (i postavlja) pitanje nisu li radnici, koji su
imali pravo da slobodno raspolažu sa ostvarenim viškom vrednosti (što
je bilo osnovno načelo samoupravljanja), skloni da ga „pojedu“ kroz zarade
(lične dohotke), a na uštrb investicija i rasta proizvodnje?
Kada lični dohodak direktno, ili na jedan opipljiv način zavisi od dohotka
preduzeca, budući da je taj dohodak u neposrednoj zavisnosti od proizvodnih
mogućnosti i moderne opremljenosti preduzeća, onda investicije za svakog
radnika postaju isto tako važne kao i neposredni dohodak.
Broj neuspeha zbog nedovoljne i necelishodne akumulacije i investicija
je bila vrlo mala za Jugoslaviju, uzetu u celini.
XI
Neosporno je da je u jugoslovenskom radničkom samoupravljanju
bilo problema, pa čak i protivrečnosti. Mećutim, te teškoće nisu se nikad
i ni pred kim skrivale, što odudara od uobičajenog „trijumfalizma“ centralizovanog
socijalističkog režima („realnog socijalizma“), gde se kritika obično
primala kao uvreda, ako ne i kao prvi korak ka izdaji. Tako naprimer rezolucija
o socijalističkom razvoju doneta na IX Kongresu SKJ (1969.) stavlja akcenat
na kritičke vidove:
„Privredna i društvena reforma izazvala je zaoštravanje postojećih protivrečnosti
u društvu i intenzivno političko i idejno previranje“
(Misli se na privrednu reformu, o kojoj je odluka donesena 1965.)
Nastojanje da se ostvari neposredna dobit na račun dugoročnih planova,
korišcenje tzv. „položajne rente“ za preduzeća koja privileguje sticaj
okolnosti, sa svim iskrivljavanjima koja iz toga proističu, tehnološka
nezaposlenost i odliv kvalifikovane radne snage u inostranstvo, štrajkovi
zbog suprotstavljanja interesa grupa, sve su te objektivne poteškoće postojale.
Ali su postojale i (brojne) subjektivne poteškoće: nostalgija za birokratsko
– tehnokratskim odnosima, anarhično hvaljenje čiste spontanosti na uštrb
svesnog elementa, antagonizam interesa i grupa i sl.
Jedan od problema (i to ne beznačajan) je i izvesno odstupanje od Programom
(SKJ) utvrđenih principa i političke prakse.
Prema Programu SKJ (1958) dve su osnovne komponente socijalizma kojeg
se želelo izgraditi u Jugoslaviji (SFRJ). To su radničko samoupravljanje
i istinska, ne samo formalna, politička demokratija. Zapravo su ekonomska
i politička demokratija u Programu postavljene kao jedna nedeljiva socijalistička
demokratija. Takva demokratija implicira ukidanje svake koncentracije
moći, pa stoga zahteva odumiranje države i partije. Programske deklaracije
nisu se ostvarile (u pogledu radničkog samoupravljanja) u potpunosti,
politička je praksa išla nešto različitim putem.
Socijalizam se, prema Programu, definisao kao:
„... društveno uređenje zasnovano na podruštvljenim sredstvima za proizvodnju,
u kome društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi proizvođači, u kome
se vrši raspodela prema principu „svakome prema radu“ i u kome se, pod
rukovodstvom radničke klase, koja se kao klasa i sama menja, svi društveni
odnosi postepeno oslobađaju klasnih suprotnosti i svih elemenata iskorišćavanja
čoveka od strane čoveka.“ (str. 133)
Radi upoređenja Programa i političke prakse u pogledu samoupravljanja,
navešćemo nekoliko karakteristicnih primera:
„Preduzeća ... treba samostalno da donose osnovne odluke o proizvodnji
i prometu, o fondovima, investicijama, korišćenju kapaciteta, njihovom
redovnom obnavljanju i izmeni, ličnom dohotku radnika, udruživanju s drugim
preduzećima, kao i ostalim važnijim pitanjima iz delokruga svog poslovanja“
(str. 158)
Povreda ovako postavljene autonomije radnog kolektiva desila se prvo kad
su, takoreći deklarativno, preduzeća razdeljena u OOUR-e, zatim kada je
Zakonom o udruženom radu (671 članova), pa i drugim propisima, normiran
svaki postupak u odlučivanju (i ono što je spadalo u autonomiju preduzeća),
i tako je samoupravljanje znatno ograničeno. Ono što je od samostalnosti
preostalo umanjivano je dosta čestim državno – političkim intervencijama
u raznim oblastima odlučivanja, od kadrovske politike pa do investicija.
Danas je već teško oceniti (a i u ono vreme je to bilo teško) šta je u
ovim intervencijama bilo opravdano, a šta je predstavljalo diskreditovanje
samoupravljanja.
U Programu je nadalje utvrđeno:
„Društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju razvija se u skladu sa
materijalnim, društvenim i političkim snaženjem socijalističkog društva.
Otuda, sve dok se društveno prisvajanje vrši preko ili uz prisustvo društvene
sile u obliku države ili političke vlasti, u svakoj formi društvene svojine
ima više ili manje ostataka državne svojine“ (str. 134)
Od 1974. tzv. „dogovornom ekonomijom“, a pri kraju 80-tih godina direktnim
etatističkim intervencijama, društveno vlasništvo je efektivno pretvoreno
u državno, što je značilo skoro potpunu diskreditaciju samoupravljanja.
Veće udruženog rada (proizvođača) je veće delegata radnih ljudi u samoupravnim
organizacijama i zajednicama. U Programu je navedeno:
„U sadašnjim uslovima značajnu ulogu u razvitku socijalističke demokratije
imaju veća proizvođača u svim predstavničkim organima, počev od komune,
pa do federacije... Veća proizvođača bitno doprinose povezivanju centra
s bazom...“ (str. 174 – 180).
Veće proizvođača (udruženog rada) u saveznoj skupštini ukinuto je 1974.
g. tout court, bez obrazloženja, iako Ustav 1974. ističe (isticao je)
da u našoj zemlji, SFRJ, narodi i narodnosti ostvaruju, između ostalog,
„jedinstvene interese radničke klase i solidarnost radnika i svih radnih
ljudi“. Taj generalni stav ostao je, međutim, bez adekvatne institucionalne
operacionalizacije.
XII
Da bi samoupravni model socijalizma ostvario potpuno
oslobođenje od svih otuđenja i da pri tome ne potpadne pod uticaj privatnog
vlasništva ili etatističkog centralizma, bitno je da se samoupravljanje
poveže sa snagom nove (najnovije) naučne i tehničke revolucije. To je
zahtevalo da se pređe jedna nova etapa samoupravljanja: etapa integracije,
koja omogućuje da se povežu inicijative radnika i naučno planiranje. Integracija
odgovara tehničkim zahtevima koji nameću koncentraciju sredstava, stvaranje
velikih ekonomskih jedinica koje su neophodne za davanje osnove razvoju
naučne revolucije.
U kapitalističkom režimu (sistemu) koncentracija se vrši prema zakonu
džungle, gde veliki gutaju i apsorbuju male. U centralističkom („real“)
socijalizmu koncentracija je polazni postulat: celokupna privreda jedne
nacije smatra se kao jedno jedino (državno) preduzeće kojim se upravlja
iz centra i to prema hijerarhijskoj organizaciji, a osnovne jedinice su
mehanički potčinjene višim interesima.
Kod nas, u Jugoslaviji, nastojalo je da se, počev od samostalnih jedinica,
ostvare koncentracije koje omogućavaju da se stvore šire celine koje samostalno
određuju svoje međusobne odnose, nikako mehanički nego u međuzavisnosti
(kibernetski). Ovo je bilo neobično važno, jer samoupravljanje se zbog
istorijskih uslova nastajanja pojavilo kao negacija, kao suprotnost centralizmu,
jednostavno kao decentralizacija, pa je postojala i opasnost usitnjavanja
privrede.
Uporedo sa jačanjem sistema samoupravljanja, borba protiv birokratskog
centralizma i za demokratizaciju socijalizma bila dijalektički povezana
sa integracionim naporima, za koje su korišcena razna sredstva, ali nikad
u administrativnom obliku.
XIII
Jedno od tih sredstava (za demokratizaciju socijalizma
i za borbu protiv birokratskog centralizma) i na prvom mestu je bila (i
jeste) partija. U samoupravnom socijalizmu ključni problem je da se prevaziđe
jedna suštinska protivrečnost, odnosno da se u isti mah ostvari (1) viši
nivo samostalne delatnosti svakog radnika, (2) viši nivo svesnog organizovanja
društvenog razvoja i (3) stvaralačka inicijativa masa i dugoročno planiranje.
Uloga komunističke partije, u jednom takvom sistemu, bila je važnija nego
što je ikad bila: njen suštinski zadatak je bio (a to važi i za ubuduće!)
da bude faktor integracije i sinteze. Kada u zemlji postoji veliki broj
samostalnih centara ne može se pothranjivati iluzija o „ekonomskoj harmoniji“.
U samoupravnom socijalizmu problemi se postavljaju već počev od samostalnih
subjekata koji nisu pojedinačni vlasnici nego radne jedinice i iz konfrontacije
njihovih interesa ne proizilazi automatski, spontano, red stvari saobrazan
interesima celokupnog društva i njegovog rasta u službi razvijanja čoveka.
Problem je u tome da se za sve te brojne samostalne centre nađe opšti
interes. Tu bi trebalo (i trebalo je) da počinje misija Komunističke partije:
integracija je moguća samo ako je, u svakom samostalnom centru inicijative
i odluke, dosegnut takav nivo svesti o potrebama društvenog razvoja u
celini koji im omogućuje da celoj grupi pomogne da, polazeci od zajedničkih
kriterijuma razvoja i ljudskog napretka, odredi zajednički društveni plan,
da se oslanja na jedan zajednički sistem vrednosti počev od kojeg se mogu
zamisliti dugoročni ciljevi...
Tako partija treba (i trebala je) da bude organizovana društvena svest,
sposobna da uspostavi unutrašnju i duboku vezu koja spaja istorijske potrebe
radnika u svakom trenutku sa istorijskim zahtevima naučnog i tehničkog
razvoja.
Za uspešno funkcionisanje samoupravnog socijalizma bilo je važno (i važno
je uopšte) da partija odigra tu svoju dvostruku ulogu da podstiče inicijative
stalnim radom na informisanju i vaspitanju, i da ostvari sintezu tih stvaralačkih
snaga, da bude faktor integracije, koordinacije i usmeravanja.
Ovakva avangardna uloga partije u samoupravnom socijalizmu podrazumevala
je duboku promenu shvatanja partije, radikalni prekid sa onim što je u
centralizovanom etatističkom sistemu nazivano njenom „vodećom ulogom“.
Ta „vodeća uloga“ je od prelaska na samoupravni sistem trebala da se sastoji
u tome da se pomogne radnicima da svoje odluke donose na osnovu produbljenog
poznavanja problema. Za ovo je bilo potrebno da partija prestane da se
poistovećuje sa svojim aparatom i sa državnim aparatom.
Uopšte uzevši, jedna takva partija, kao klasna organizacija proletarijata,
donosi političke odluke, ali ne postupa putem direktiva. Ona je ideološka
snaga koja se služi demokratskim sredstvima i koja se i sama demokratski
organizuje. Ona treba da je sve manje organ političke vlasti, a sve više
ideološki faktor kohezije društva. Ona ne može da prisvoji monopol te
svesti i da u ime tog monopola donosi zakone. Ona vrši svoju „vodeću“
ulogu samo ako stalno dokazuje da je najsposobnija da podstakne inicijative,
da ih koordinira, da ih usmerava, da učini da svest prevagne nad slepom
i nekontrolisanom spontanošću.
Izvršiti jedan takav zadatak iziskuje neprekidan rad partije na svom teoretskom
uzdizanju, prihvatanju tekovina prirodnih i humanističkih nauka i započinjanje
trajnog dijaloga sa istorijom, da bi se obratila pažnja na sve ono što
u svakom trenutku iskrsava u društvenoj stvarnosti kao i stalnog dijaloga
sa raznim mišljenjima koja povodom društvenog razvoja izbijaju na videlo.
Marks je ovako definisao zadatke „Saveza komunista“ i zato smo mi, jugoslovenski
komunisti, 1952. g. (Šesti kongres KPJ, 2 – 7. novembra 1952. – Zagreb)
prihvatili taj naziv da bi se i na taj način distancirali od političkih
partija klasičnog tipa i približili idealu organizacije kakav je nekad
bio Marksov Savez komunista.
Ovi principi podrazumevali su i dubok preobražaj i same Partije. Trebalo
je u isti mah boriti se protiv onih koji nisu ništa hteli da izmene u
starom sistemu birokratskog centralizma zato da bi mogli da vladaju uz
pomoć direktiva, i protiv onih koji su hteli da partiju svedu na diskusioni
klub tobožnje „intelektualne elite“, bez uticanja na stvarni razvoj društva.
Ova gledišta nikako nisu bila gledišta SKJ u celini i dakako nisu bila
izraz većine, ali ponekad su bila izražena u štampi i to je dalo priliku
drugim komunističkim partijama za zloupotrebu (pošto su kod sebe zabranjivale
svako objavljivanje mišljenja koja nisu izraz većine, ovakav članak su
tumačile kao izraz teza SKJ). U samoupravljanju svakom se pruža mogućnost
da izrazi svoje kritike i svoje sugestije ali ta sloboda ima i svoje opasnosti,
ona trpi i zloupotrebe ali svedoči i o snazi sistema.
XIV
Samoupravljanje (na osnovama društvene svojine sredstava
za proizvodnju), pored već prethodno rečenog, omogućilo je Jugoslaviji
(SFRJ) da od zemljoradničko – agrarne zemlje (pre rata oko tri četvrtine
stanovništva bavilo se poljoprivredom) sa polupismenim stanovništvom,
do 1990.-e postane jedna nova industrijska zemlja sa najvećim brojem učenika
u odnosu na broj stanovnika i sa najvećim brojem studenata od ukupnog
broja učenika pre rata. Jugoslavija je u periodu od 1950 – 1985. imala
najveci prosečni rast privrede u Evropi (Summers and Heston, 1991). Društveni
odnosi, zasnivani na hijerarhiji – zahvaljujuci radničkom samoupravljanju
– smanjeni su u većoj meri nego kod bilo koje nacije u svetu. Društveni
proizvod po glavi stanovnika bio je znatno veći nego u Zapadnoj Evropi
neposredno pre rata. Može se reci da je ekonomski razvoj Jugoslavije u
spomenutom razdoblju od 35 godina bio dinamičniji nego u prethodnih hiljadu
godina.
Načela samoupravljanja (prethodno opisana) jednako uspešno su primenjivana
i kod privrednih preduzeća i kod neprivrednih institucija; i u jednom
i u drugom slučaju javljali su se radni kolektivi sa samoupravnim pravima
i obavezama. Kod državnih organa i njihove funkcije vlasti, javljaju se
određene specifičnosti.
Bez samoupravljanja nema socijalizma i obrnuto – razvijeno integralno
samoupravljanje, nužan je i dovoljan uslov za egzistenciju socijalizma.
Socijalizam je društvo u kojem se klasna stratifikacija (slojevitost)
postupno ukida i po tome se socijalizam razlikuje od kapitalizma i od
(centralističkog) etatizma. Socijalizam je poredak (režim) u kojem se
ukidaju koncentracija ekonomske i političke moći i na taj se način ostvaruje
mogućnost da se ukine klasna eksploatacija. U ovom smislu socijalizam
je društvo ravnopravnih građana. Institucionalno to znači društveno vlasništvo,
planski kontrolisano tržište i bespartijski politički sistem, odnosno,
radikalnu političku i ekonomsku demokratiju i raspodelu prema radu.
Društveno vlasništvo, kao nužan uslov socijalizma, odnosno samoupravljanje,
jedino omogućuju razbijanje koncentracije lične ekonomske moći, medutim,
ono (društveno vlasništvo) ne može normalno funkcionisati u uslovima koncentracije
političke moći.
XV
Prema tome, najvažniji zadatak danas svih onih koji
u SCG (i u ostalim bivšim socijalističkim republikama SFRJ) žele (i stvarno
žele!) izgrađivati odnosno vratiti socijalizam i samoupravljanje je da
se bore svim mogućim zakonskim sredstvima za povratak pravnog statusa
društvene svojine („Sredstva za proizvodnju i druga sredstva udruženog
rada, proizvodi udruženog rada i dohodak ostvaren udruženim radom, sredstva
za zadovoljavanje zajedničkih potreba, prirodna bogatstva i dobra u opštoj
upotrebi društvena su svojina“ – čl. 12. Ustava SFRJ) i da se bore za
ukidanje protivustavnog Zakona o privatizaciji i vraćanje u pređašnje
stanje.
SFRJ i socijalizam u SFRJ (stoga i u SCG) nije propao zbog samoupravljanja
niti zbog preteranog uticaja birokratskih snaga socijalizma (one su mogle
samo da koče brži razvoj samoupravljanja!), nego, verovatno, zbog opšteg
uticaja međunarodne situacije i zbog pojačanog unutrašenjg uticaja nacionalistickih
tendencija, ali je to vec jedna druga tema.
Danas u SCG ne postoji samoupravljanje iako je Ustavom utvrdeno da: „Jamci
se društvena, ... svojina“ (cl. 56), i „zaposleni upravljaju u društvenom
preduzeću...“ (čl. 58).
Borba radnicke klase za participaciju u upravljanju (zajedničko savetovanje
i saodlučivanje) bilo bi logično da naša radnička klasa i društvo nisu
već davno postigli najviši stadijum: samoupravljanje. Prema tome, to bi
bio jedan ogroman korak unazad i to je neprihvatljivo kao cilj borbe.
Tvrdnja da su odluke najefikasnije ako se mogu doneti centralizovano je
lažna: u zadnje vreme i u kapitalizmu se uviđa da je autoritarna efikasnost
niska. Socijalističko načelo organizacije ne može se i neće se zasnivati
na nekoj trampi izmedu participacije u odlučivanju i efikasnosti, nego
u maksimiranju demokratičnosti uz maksimiranje efikasnosti.
Subotica, 25.12.2010.
Sastavio: Kiš Janoš
(subotička org. SKJ u Srbiji)
|